novinari

Hrvatski „jesenari“ i držači mikrofona

Hrvatski narod je, kroz njegovu povijest, pratio tragičan splet okolnosti koji bi, nerijetko, istinske domoljube i najveće hrvatske sinove znao potisnuti na margine zbivanja, a pritom u prvi plan iznjedriti one pojedince koji, kako je to slikovito dočarao netko, „ne mogu ni izgovoriti hrvatsko ime, a da pritom ne zamucaju“.

Nepravedni plašt povijesti i danas prekriva sve pore zbivanja našega naroda. Oni koji su sanjali hrvatski san u olovnim jugoslovenskim godinama, kao i oni koji su stali na branik domovine u najtežim ratnim danima, danas, osim osjećaja gorke nepravde, nemaju ništa.

Pritom, oni koji su najmanje vjerovali u ostvarenje nacionalnog sna, koji su čak, svojevremeno, i radili protiv istog, danas uživaju u najvišim društvenim ulogama hrvatskoga naroda. I ne samo to. Već se isti usuđuju govoriti o našim nacionalnim interesima, našoj povijesti, našoj budućnosti. Usuđuju se „mjeriti“ tko je pravi Hrvat, a tko ne.

Ta nepravda čini rak ranu hrvatskog bića, koji je odavno poprimio oblik metastaze i koji nas sustavno uništava. Hrvatski proljećari, branitelji i istinski domoljubi, razočarani hrvatskom jeseni koja traje već punih 20 godina, odlaze. Jedni odlaze „trbuhom za kruhom“, drugi, gutajući nepravdu, nažalost u suicid. Odlaze i mladi u potrazi za sretnijim danima. Odlaze svi.

A hrvatski „jesenari“, uživajući u plodovima nesreće vlastitoga naroda, pričaju o hrvatskim vitalnim nacionalnim interesima, hrvatskoj federalnoj jedinici, kanalu na hrvatskom jeziku… I svemu onom u što nikada nisu vjerovali. Njihova hrvatska federalna jedinica, kako je krenulo, neće ni Široki Brijeg zahvatiti, a kanal, kojeg već dvadeset godina kopaju, više sliči na grob u koji guraju vlastiti narod.

Kako bi ostvarili svoj naum, naši „jesenari“ ne biraju sredstva. Ucjenjuju, manipuliraju, kreiraju laži, stvaraju iskrivljene percepcije. Kako bi sve izgledalo stvarno, šarenilo lažnog folklora upotpunjuje poneka stranačka udruga, kao i poneki plaćeni držač mikrofona koji stvaraju naivan privid.

Ovaj tekst je reakcija na pisanje jednog takvog držača mikrofona, ili kako je to danas popularno reći „analitičara“, koji je svojim nedavnim tekstom pohvalio politiku HDZ-a 1990, upozorio na „opasne“ pojedince u našim redovima, te nam pružio besplatan savjet kojim putem trebamo poći.

Hvala mu, no njegove savjete, a još manje pohvale, ne trebamo.

HDZ 1990, od svog osnutka do danas, ima kontinuitet zastupanja hrvatskih i demokršćanskih vrijednosti, što čini temelj naše političke ideje. Stoga, nemamo izražene komplekse niti potrebu bilo komu dokazivati bilo što, što nas čini neopterećenim ljudima koji imaju luksuz elegantno odbiti vaše darove.

Začuđujuća je vaša interpretacija nastupa dr. Diane Zelenika na posljednjem zasjedanju HNS-a, koju ste klasificirali „proDF-ovski“. Takva ocjena više govori o vama, tj. o vašem površnom novinarstvu. Doktorica Zelenika se ideološki svrstava u najdesniji politički spektar hrvatske političke scene, koja hrabro i odvažno govori istinu koja mnogima ne odgovara, naročito vašim sponzorima. Stoga smo i očekivali reakciju. Istina, mnogo kreativniju.

Govorite o povratku „Devedesetke“ na nacionalni put pod vodstvom Ilije Cvitanovića. Istina, gospodin Cvitanović je političar naglašenog nacionalnog i domoljubnog profila, što je dodatno učvrstilo vrijednosti HDZ-a 1990 i dalo pečat našem nacionalnom kontinuitetu. No o povratku se ne može govoriti, jer da bi se vratilo, mora se prethodno otići. Ipak, razumijet ćemo vaše deformirane poglede, budući da ste vi onaj koji je lutao po različitim režimskim redakcijama i pritom prilagođavao dijametralno suprotne „istine“.

Od loših političara su lošiji samo loši novinari.

HDZ 1990

Author Info

Pero Nikić

Nema komentara

Pošalji komentar