travnik obljetnica

OO HDZ 1990 TRAVNIK: Dvadeset četiri godine nekažnjenog zločina

Dana 08.06.2017. godine navršila se tužna, ovaj put dvadeset četvrta obljetnica jednog od najtežih stradanja travničkih Hrvata. Na taj dan 1993. godine u ranim jutarnjim satima počeo je masovni napad Armije R BiH iz više pravaca na istočni i sjeveroistočni dio općine Travnik na ona naseljena mjesta u kojima su živjeli Hrvati. Napad je počeo u 4,30 sati iz pravca Zenice na Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, dok je drugi pravac napada bio usmjeren iz rejona Mehurića prema Podstinju, Gornjim Maljinama, Radonjićima, Bukovici i Gučoj Gori. Iz pravca Travnika također je napad išao u pravcu Gornjeg i Donjeg Putićeva. Dakle napad je bio usmjeren na prostor tri katoličke župe i to Brajkovića, Guče Gore i preostalog dijela župe Dolac na kojima Hrvati stoljećima žive s ciljem njihova protjerivanja s preostalog dijela općine Travnik s kojega još nisu do tada protjerani.
Do toga dana, Hrvati su počev od 04. lipnja, već protjerani sa zapadnog dijela općine i to s čitavog prostora od samog grada Travnika do Turbeta s obje strane rijeke Lašve, ali isto tako i s Vilenice, Gornjeg Dolca, Grahovika, Polja Slavka Gavrančića i Dolca na Lašvi te dijela Gornjeg i dijela Donjeg Putićeva.
Hrvati su još ranije, 24.04.1993.g. protjerani iz Miletića nakon zločina koje su počinili pripadnici te Armije u tom selu kao i Podova.
To je bio dan kada su se pored protjerivanja, dogodili i najteži zločini prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima.
Toga dana ubijeno je više od 137 Hrvata, vojnika i civila.
Samo na Bikošima je tada strijeljano 36 zarobljenika i civila, neki ni do danas nisu pronađeni.
Bio bi dugačak spisak nabrajati sve žrtve, ali ne može se ne spomenuti ubojstvo oca i tri sina u obitelji Lauš iz Čukala, trojice braće Balta iz Podstinja, malodobnog Sreće Marjanovića ili ranjenog Pere Matkovića kojima su odsječene glave ili s kućom spaljene starice Mare Gazibarić u Čuklama. Sve su to zločini koje zdrav razum ne može shvatiti.
U ime koga ili u ime čega su činjeni?
Danas, dvadeset četiri godine poslije kada se analizira to vrijeme, događanja i posljedice tih događanja, vidljivo je da se radilo o dobro planiranoj i duže vrijeme pripremanoj vojnoj akciji na protjerivanju stanovništva hrvatske nacionalnosti s prostora na kojima stoljećima žive.
Nakon dvadeset četiri godine vidljivo je da su se u dobrom dijelu ostvarile namjere onih koji su činili ta zlodjela. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja navedenih prostora od hrvatskog življa. Posljedice su itekako vidljive. Ljudskih stradanja kao i uništavanja cjelokupne imovine Hrvata i njihovih domova imao je za posljedicu da je povratak na navedene prostore ostvaren u zanemarivom broju.
Tako danas ima sela u kojima više ne živi niti jedan Hrvat kao npr. Bikoši, Orašac, Mišonica, Miletići, Šarići-Kosovo, ili Podovi, Čukle, Banovići ili Rudnik-Bila sa zanemarivim brojem povratnika, dok se u ostala sela nije vratio ni približan broj ranijeg stanovništva.
Ovim navedenim stradanjima prethodili su zločini koji su se do tada već desili nad travničkim Hrvatima. Oni su samo bili nagovještaj onoga što se desilo 08.lipnja 1993. godine.
Samo od 04. do 08. lipnja 1993. godine sa svojih ognjišta u Travniku je pred napadima Armije R BiH protjerano blizu 18.000 Hrvata.
Lipanj 1993. godine je definitivno najteži mjesec u povijesti travničkih Hrvata.
Dvadeset četiri godine poslije, jedni i dalje uporno prešućuju ove zločine, a drugi pomalo zaboravljaju.
Žalosno je da ni naše pravosuđe, u prvom redu tužiteljstvo, već više od dvadeset godina uopće ne reagira na ova događanja.
Od događaja koji su prethodili 8. lipnja 1993.g. i nakon toga ubijene su stotine ljudi – Hrvata, tisuće protjeranih, desetine spaljenih hrvatskih sela, a tolika nezainteresiranost pravosuđa. Što je najgore mnogi u pravosuđu su i sami svjedoci tih zbivanja i sve im je dobro poznato.
Nevjerojatno je da ih ne zanima što se to tada desilo, kako su ljudi pobijeni, sela spaljena, ima li elemenata kaznenih djela? Postoje li indicije da je počinjen ratni zločin? To je posao za koji su između ostalog i dobro plaćeni. Kako ih navesti da rade svoj posao. Kako to shvatiti?
A vrijeme prolazi. Možda čekaju da se zaboravi ono što ostaje u trajnom sjećanju?
Ne bi trebalo praviti se kao da ovoga nije bilo. Čini se da oni to upravo rade.
Pa valjda se to može bar istražiti!!!

 OO HDZ 1990 Travnik

Author Info

Pero Nikić

Nema komentara

Pošalji komentar