HDZ1990: Četvrt stoljeća nekažnjenog zločina!

Bez obzira što vrijeme prolazi neke stvari koje su se desile Hrvatima Travnika u prošlom ratu koji je vođen u Bosni i Hercegovini ipak ne možemo zaboraviti. Ovo je samo podsjećanje na činjenice i ono što se stvarno dešavalo, a koje ni nakon evo već 25 godina izgleda i dalje ne zanima naše pravosuđe.

Radi podsjećanja. U proljeće 1993. godine rat u Bosni i Hecegovini je bio u punom jeku, a u Travniku situacija je bila izuzetno složena. Sve do tada HVO i Armija R BiH, koliko toliko su zajednički nastupali u borbi protiv srpskih snaga koje su već zauzele dijelove općine.

U Bosni i Hercegovini pa tako i u Travniku, Hrvati su se prvi organizirali u pripremi obrane Bosne i Hercegovine te se suprostavili dolasku “JNA” u Travnik. Vršili su pripreme za oružani otpor i sl. jer je bilo jasno kao dan da će rata biti. Dok su se Hrvati u Travniku pripremali za obranu i protivili dolasku tzv. “JNA” koja se povlačila iz Hrvatske i Slovenije, veliki broj nekih drugih su kruhom i solju krajem ljeta 1991. godine dočekivali iste one koji će se kasnije svom snagom obrušiti na naš grad i općinu.

Hrvati s početkom jeseni 1991. godine intenzivirali pripreme za obranu svoje općine i grada od “JNA” i Vojske Republike Srpske. U to doba muslimansko-bošnjačko političko vodstvo u Travniku nije imalo jasan stav po pitanju dešavanja u Bosni i Hercegovini pa tako i Travniku.

Formiranjem Armije R BiH u proljeće 1992. godine moglo se nadati koliko toliko zajedničkom otporu prema apetitima Vojske Republike Srpske i njihovog političkog vodstva.

Međutim već u ljeto te godine u redove te Armije R BiH pod krinkom humanitarnih radnika, pristiže veliki broj osoba iz arapskih i drugih islamskih zemalja-mudžahedini. O kakvim se ljudima i njihovoj ideologiji radi, najbolje se vidi kroz aktualna dešavanja u Siriji, Iraku, Libiji i drugim arapskim ali i europskim i drugim zemljama diljem svijeta.

Ispostavilo se da se ta “Armija” od tada pripremala za sukob sa HVO-om i čini se da je to zaista dobro i uradila. Tako će bar pokazati kasnija događanja. U Travniku je već te 1992.g. počelo s incidentima koji su intenzivirani početkom naredne godine. Travanj mjesec 1993. godine je vrijeme kada se konačno uvidjelo da je sukob između HVO-a s jedne strane, te Armije R BiH i njihovih novopridošlih pomagača s druge strane, neizbježan. To je mjesec koga se Hrvati Travnika s tugom prisjećaju jer evocira bolne uspomene na tragična zbivanja. To je nešto što je teško zaboraviti.

Poslije višemjesečne napete situacije u Travniku, oružanih incidenata između gore navedenih vojnih formacija i ubojstava Hrvata koja su se do tada desila, bilo je evidentno da prijeti potpuni sukob vojnih formacija hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda.

Treba napomenuti da su pripadnici Armije R BiH do tada već ubili zapovjednika «Travničke brigade HVO» pok. Ivicu Stojaka i to, mučki s leđa, u automobilu na istočnom izlazu iz grada 50-ak metara prije mosta na rijeci Lašvi (20.10.1992.g.), a tom prilikom teško u glavu ranili tada pomoćnika mu za sigurnost Zvonku Gašu. Poslije toga, 17.03.1993. g. na raskrižju puta u Docu na/L za Guču Goru ubijena su dva pripadnika HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević samo zato što su bili u odorama HVO-a. O tom ubojstvu je sačinjen zapisnik o očevidu od strane Općinskog suda u Travniku u kome je detaljno opisan način svirepe egzekucije ove dvojice mladića.

Međutim, tek travnj 1993.g. je bio mjesec koji je nagovijestio predstojeći križni put i stradanje travničkih Hrvata. Podsjećanja radi, u travnju 1993.g. dogodilo se sljedeće: šestog dana tog mjeseca u stanu u gradu, mučki je ubijen mladi pripadnik HVO-a Dario Meljančić.

Uoči Uskrsa, 09.04.1993.g. u Travniku su skinute i zapaljene sve zastave hrvatskog naroda koje su u gradu bile izvješene povodom tog blagdana. I ne samo to. Tog dana uvečer više od 40 uglednih Hrvata hapšeni su u svojim stanovima, kućama ili na ulici. Bila je to prava hajka – lov na Hrvate.

Svi oni su nakon toga zatvoreni i maltretirani u staroj srednjovjekovnoj tvrđavi sadašnjoj turističkoj atrakciji Travnika.

Nedugo nakon toga, 20.04.1993. godine “u po bijela dana”, u svom stanu, u centru grada kroz zatvorena ulazna vrata stana ubijena je umirovljenica Danica Gašo, supruga od ranjenog Zvonke. Jedan za koje se sumnja da je sudjelovao u ubojstvu u međuvremenu je umro.

Nakon ovakvih incidenata, nije trebalo dugo čekati da se dogodi i prvi masovni zločin koji će postrojbe Armije RBiH počiniti nad hrvatskim življem u Travniku.

Prvi takav zločin dogodio se u subotu, 24.04.1993.g. u malom hrvatskom selu Miletići u neposrednoj blizini Mehurića. To je bilo selo od svega 10-ak kuća i par desetina žitelja, koje u vojnom ili bilo kojem drugom smislu nije predstavljalo nikakvu opasnost po postrojbe Armije R BiH, muslimasko-bošnjačko stanovništvo ili bilo koga drugog.

To je malo hrvatsko selo okruženo s daleko većim selima nastanjenih isključivo muslimanima-Bošnjacima. Jedno takvo nebranjeno selo bilo je cilj ničim izazvanog napada od strane lokalne postrojbe Armije R BiH. Tada je na svirep način ubijeno pet mještana civila i to: Franjo, Stipo, Vlado i Tihomir Pavlović te Anto Petrović. Uz to dvojica od njih petorice bili su pripadnici vjerske sekte koji ni pod koju cijenu nisu htjeli uzeti oružje u ruke. To su bili dvadesetogodišnjaci Vlado i Tihomir Pavlović.

Svi ostali mještani, njih 30-tak muškarci i žene, stari, mladi i djeca, odvedeni su i zatočeni u logoru u Mehuriću, kroz koji je kasnije prošlo još preko dvije stotine drugih hrvatskih civila, uključujući i novorođenčad. Taj zločin nad mještanima Miletića bio je samo nagovještaj puno težih stradanja travničkih Hrvata u narednim mjesecima teške 1993. godine. Od tada je prošlo sada evo 25 godina. Ali sjećanja su još živa.

Trebalo bi da su počinitelji zločina procesuirani. Međutim to nije tako. Nitko još nije odgovarao ni za što. Nevjerojatna je ignorancija od strane organa gonjenja ovog i drugih očitih zločina. Niko nema pravo praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Ubijeni su nevini ljudi, a svi ostali iz svojih domova odvedeni u zatočeništvo i protjerani. Njihovi domovi su prvo sustavno i temeljito opljačkani, a potom srušeni i spaljeni. Ruševine i dan danas svjedoče.

Počinitelji su do tad već imali slično iskustvo sa srpskim selom Orlice iznad Mehurića, koje je potpuno spaljeno i srušeno skoro godinu dana prije. Nema potrebe napominjati da u Miletićima, ni sada, 25 godine ili četvrt stoljeća poslije nema više niti jednog Hrvata.

Za ovaj zločin, ali i još druge, teže zločine nad travničkim Hrvatima još nitko nije odgovarao, baš nitko!!! Pitamo se zašto? Kako shvatiti nezainteresiranost onih koji su dužni provoditi zakon?

Što rade tužitelji? Kako to da ih to ne zanima!!! Kako ih pozvati da rade svoj posao? Pa zar ih treba podsjećati što i sami znaju?

Ovo samo radi podsjećanja na nevine žrtve i doprinos istini o dešavanjima u proteklom ratu na prostoru općine Travnik kao dijelu Bosne i Hercegovine, navodi se u priopćenju HDZ-a1990.

 

Author Info

Admin

Nema komentara

Pošalji komentar